Vargas Llosa u ovome romanu, objavljenom 1987. godine, prepleće dva narativna toka. U jednom, autobiografski pripovjedač na izložbi u Firenci vidi fotografiju Machiguenga Indijanaca koje je posjetio prije dvadeset godina. Retrospekcijom se vraća u prošlost u doba studentskoga prijateljevanja sa Saúlom Zuratom, koji je kasnije nestao negdje u Amazoni. Taj se pripovjedni niz prepleće s poglavljima u kojima se pripovijeda o kozmologiji Machiguenga Indijanaca, njihovim običajima i kulturi. U romanu, koji su kritičari prepoznali kao egzemplarno djelo magijskog realizma, Mario Vargas Llosa znalački miješa zbilju i fikciju, mitsko i fantastično, pri čemu “magijsko-realistička” nije samo čudesna zbilja Amazone i amazonskih Indijanaca, nego i sama narativna elaboracija. Nasljedujući antropološku tradiciju latinoameričkog romana, vješto uplećući autobiografske elemenate u fikciju, Vargas Llosa u ovom romanu problematizira i uklapanje Indijanaca (lingvističko, političko) u službenu hispanofonu kulturu Perua.