Sluškinjina priča

Našem drugom susretu prisustvovalo je osam članica grupe, uključujući Beti koja nam se pridružila putem interneta. Razgovarale smo o distopijskom romanu kanadske spisateljice Margaret Atwood Sluškinjina priča.

Nakon međusobnog upoznavanja novih članica, Ivanka nas je ukratko upoznala sa životom i radom Margaret Eleanor “Peggy” Atwood, novelistkinje, pjesnikinje i književne kritičarke rođene u Ottawi 18. studenog 1939. godine, začetnice kanadskog ženskog pisanja. Nakon završenog studija u Torontu, magistarski dio Atwood je nastavila na Radcliffe Collegu gdje je provela godinu dana, te Harvardskom sveučilištu gdje je provela naredne tri godine. Živjela je širom svijeta. Trenutno živi u Torontu. Njezino pisanje se uglavnom bavi pitanjima feminizma, što ona istražuje kroz različite žanrove, znanstvenu fantastiku, komediju i priče o duhovima. Iako najpoznatija po svojim romanima Atwood jednako objavljuje i poeziju. Njezin spisateljski opus nadopunjuju mnogobrojne zbirke kratkih priča, knjiga za djecu, antologija. Djela koja su prevedena kod nas su: Sluškinjina priča, Penelopeja, Modrobrada, Izranjanje, Gazela i Kosac, Alias Grace. Atwood je odlikovana najvišim književnim nagradama Kanade. Dobitnica je francuskog ordena Legije časti. Londonski The Sunday Times dodijelio joj je svoju najvišu nagradu. Godine 2000. dobitnica je Bookerove nagrade za roman The Blind Assassin.

Roman Sluškinjina priča (The Handmaid`s Tale, 1985.) predstavila je Gordana Š. Knjiga je prevedena je na više od 40 jezika. 1989. godine je po njoj snimljen film, adaptirana je i za operu, balet, pretočena u strip, a 2017. godine snimljena je televizijska serija. Na hrvatski jezik roman je preveden 1988. godine. U autoričinom predgovoru saznajemo kako je i zašto napisala ovaj roman. U vrijeme kad je počela pisati, 1984. godine, živjela je u Zapadnom Berlinu te je bila pod dojmom sovjetskog carstva i atmosfere straha koja je vladala s druge strane Zida. Sve što se događa u romanu, dogodilo se već u stvarnosti, u nekom povijesnom trenutku, kaže autorica, ništa nije izmišljeno.

Radnja se događa u bliskoj budućnosti u Republici Gilead, nastaloj na području današnjeg SAD-a koji se nakon puča preobrazio u državu jednoumlja i diktatorske teokracije. Nakon ekološke katastrofe stanovništvo pomalo nestaje, zbog zagađenja rijetki su sposobni dobiti zdravu djecu. Skupina autoritarnih muškaraca koji se nazivaju Jakobovi sinovi preuzimaju vlast i uspostavljaju ekstremni oblik patrijarhalnog društva u kojemu je ženama zabranjeno čitati, ne smiju imati novac, posao izvan kuće, nemaju čak niti svoje ime. Žene su svrstane u kategorije i namijenjene za određene svrhe.

Priča je ispričana u prvom licu. Pripovjedačica, žena čije pravo ime ne saznajemo, Fredova dodijeljena je Zapovjedniku (Fredu) kako bi začela i donijela na svijet njegovo dijete. Roman ima 46 poglavlja, raspoređenih u petnaest dijelova. Sedam dijelova je naslovljeno Noć. U njima se pripovjedačica prisjeća prošlosti, svog života prije puča, svog muža i kćeri te događaja koji su prethodili njenom trenutnom namještenju. U ostalim poglavljima Fredova priča o svakodnevici sluškinja i životu u Gileadu. Zapovjednik pripada eliti društva, predstavlja se kao neka vrsta znanstvenika, sam krši stroga pravila i dovodi Fredovu u situacije zbog kojih bi mogla biti kažnjena protjerivanjem u Kolonije gdje bi morala čistiti nuklearni otpad. Zapovjednikova žena je Serena Joy, u nekadašnjem životu pjevačka zvijezda, sada provodi vrijeme pletući i posjećujući ritualne događaje Gileada. Ona navodi Fredovu da noću kradomice posjećuje vozača Nicka, ne bi li s njim začela dijete, što je također strogo kažnjivo. Kad izlazi iz kuće, Fredova uvijek mora biti u društvu druge sluškinje, Glenove, koja je pripadnica Pokreta otpora. Osim što pokušava saznati što se dogodilo s njenom kćerkom i mužem, Fredova traži svoju prijateljicu iz studentskih dana, neobuzdanu Moiru, koja je uspjela pobjeći iz Centra za obuku sluškinja. Kasnije ju Fredova susreće u bordelu. Na kraju romana Fredovu odvode ljudi u uniformama, ali ne znamo je li to tajna policija ili Pokret otpora. U epilogu romana, koji je svojevrsni zapisnik sa simpozija o Gileadu iz 2195. godine, saznajemo da su zapisi pripovjedačice sačuvani i možemo naslutiti da je Republika Gilead propala.

Gordana Š. je zaključila da M. Atwood u ovom romanu prikazuje zlo diktatorskog poretka, ali daje i psihološku studiju likova, uz to ima i elemenata trilera. I sadržajno i stilski vrlo je zanimljivo i profinjeno djelo. Ocjena knjige je 10.

Beti je čitala knjigu na engleskom i pritom razmišljala kako su neke stvari prevedene na hrvatski. Također daje ocjenu 10. Prije čitanja je gledala seriju, kaže da se serija jako drži knjige, ali razrađuje priču u još više detalja. Kaže da je knjiga jako relevantna i da je zastrašujuće koliko neki svakodnevni događaji u sjevernoj Americi podsjećaju na knjigu.

Gordani H. je upravo ta korelacija s našom svakodnevnicom otežavala čitanje, tako da nije mogla čitati odjednom iako je imala vremena. Uvjerena je da mi već napola živimo u Republici Gilead i to ju je opterećivalo dok je čitala roman. U prilog tome navodi priču o ispovijesti tisuću žena kojima je kiretaža izvršena bez anestezije. Drugi je primjer biskupa koji šalje pisma ravnateljima škole u svojoj županiji da vjeronauk ne može biti izborni predmet, to jest, da učenici ne mogu dobiti ispisnice s vjeronauka. Primjera bi bio još. Što se tiče samog romana, kaže da je izvrstan. Pripovijedanje u prvom licu pridonosi uvjerljivosti. Sviđa joj se fragmentarnost pripovijedanja. Do pola romana dođete, a da niste pohvatali fabulu. Pripovjedačica ima ograničen pogled i tako i priča što pridonosi uvjerljivosti. Ideja je odlična, povezuje puno toga što se dogodilo u povijesti u različitim totalitarnim režimima sa suvremenom idejom ekocida, što nam je stalno za vratom. Zanimljiv je opis kako jedna grupa ljudi iz pomoć vojske, policije, ubijanja i terora uspostavlja društvo u kojem razvrstava ljude u kaste. S druge strane intrigantno je kako je zapravo višak demokracije doveo do toga da žene više nisu rađale, da su se odnosi među spolovima toliko promijenili da su doveli do toga da se nešto moralo učiniti, i tad se to riješilo na tako stravičan način. Ocjena je također 10.

Mirjana je čitala knjigu početkom ljeta. Naime, u kontekstu izglasavanja Istambulske konvencije i reakcije konzervativnih aktivista knjiga je postala vrlo aktualna. Mirjana je podsjetila na starozavjetnu motivaciju za ovu priču. Zanimljivo je da u priči žene neće podržati žene, zbog toga smatra da knjiga baš nije feministička. Prisjetila se i asocijacije koje su joj izazvale bijele kape koje nose sluškinje, kao konji kojima se zaklanja vid. Ocjena knjige je 10.

Blaža je čitala knjigu prije trideset godina, kada je prvi put kod nas objavljena. Sad je gledala seriju, smatra da je fantastična, iako mučna i nažalost vrlo suvremena. I Blaža daje ocjenu 10.

Gordana H. kaže da ovo jest za nju duboko feministička knjiga. Nesolidarnost među ženama može se objasniti strahom koji je sveprisutan i željom da se preživi, junakinja si cijelo vrijeme predbacuje što nije dovoljno hrabra da se suprotstavi. Strah koji paralizira je normalan u takvoj situaciji, samo netko tko ima izuzetno osviještene vrijednosti u sebi i veliku snagu može se suprotstaviti teroru. Ivanka dodaje da je taj strah još potenciran njenom željom da pronađe svoje dijete.
Sanja je knjigu pročitala u dva dana i bila joj je super. Ocjena je deset.

Anica je također gledala seriju prije čitanja knjige pa joj je to pokvarilo element iznenađenja, ali svidjele su joj se i serija i knjiga. Autorica ju je šokirala rečenicom iz predgovora: „Držala sam se pravila kako u knjizi neću navoditi ništa što se već nije dogodilo u povijesti ili noćnoj mori kako ju naziva James Joyce.“ Ta ju je rečenica „zveknula“ u glavu i onda je shvatila da to i danas proživljavamo, možda negdje i u gorem obliku nego kod nas. Osobno se ne susreće s podcjenjivanjima, ni na radnom mjestu iako radi u vojsci. Slaže se da je knjiga relevantna i zbog te njene važnosti bi joj dala ocjenu deset.
Ivanka također daje ocjenu 10. Knjiga joj je izvanredna, aktualna. U trenutku kad je Zapovjednik počeo zvati Fredovu k sebi pomislila je da se možda zaljubio. Znala je da ni to ne bi bilo dobro za glavnu junakinju. A on ju je zapravo još više iskorištavao kako bi zadovoljio svoje potrebe i nju dovodio u opasnost. Knjigu je sporo čitala, ali kad je došla pred sam kraj, strašno ju je zanimalo kako će to završiti. Silno je željela da pobjegne, da se spasi, da nađe muža i svoju djevojčicu, tako da je pred kraj knjigu „gutala“. Razveselila ju je zadnja rečenica: „I ulazim unutra u tamu ili možda u svijetlo.“ Sviđa joj se što je ostavljena mogućnost da ipak ne mora biti tužan kraj. I taj epilog joj je bio drag, jer ipak postoji mogućnost da se junakinja spasila. Silno želi pogledati film iz 1990. godine, zanima ju i serija.

Melanija je pročitala knjigu u jednom danu. Ocjena je 10. Knjiga je zbilja aktualna u našim prostorima. Osvrnula se na model vlasti, tj. teokraciju u romanu. Uzeli su samo jedan mali dio Biblije koji im se svidio i prema njemu izgradili društvo, ali žive onako kako im paše, a ne baš po toj Bibliji. Uspoređuje to s našom „moralnom elitom“.

Mirjana je dok je čitala stalno uspoređivala stvarnost sa knjigom. Na jednom mjestu se kaže da okolne države nisu imale uvid što se događa u toj državi. Pomislila je na Tursku, što se tamo događa, to je strašno i nitko ne može ništa.
Beti kaže da je u liku Zapovjednika dobro prikazan tip muškarca koji se smatra superiornim u odnosu na žene, a često ih se čuje u javnosti u sjevernoj Americi. Izvor frustracija vidi u lažnom puritanizmu i kvazi religiji. Kaže i da su česte situacije na društvenim mrežama da žene počinju napadati žene i ne razumije žene koje su glasale za Trumpa.

Gordana H. smatra da nije slučajno da je ovo što je opisano u knjizi koja je napisana 1984. eksplodiralo u trećem mileniju. Konzervatizam jača svugdje, čak i u zemljama koje imaju dugu tradiciju demokracije. Klatno se okreće u desno, a stvar je zatvorenog kruga. Ratove koje proizvedeš, na tome vrlo lako gradiš strah od drugih, drugačijih, oni će doći pa će ti uzeti ovo ili ono, oni su zamazani, do onog Goebbelsovog da Židovi smrde… i sad smo u tom krugu i zato joj je ova knjiga desetka.
Mirjana misli da, pošto su žene te koje rađaju i odgajaju sinove, krive što su ih odgojile kao nasilnike. Zato kaže da bi žene trebale preuzeti odgovornost.

Beti misli da bi i očevi trebali sudjelovati o tome. Anica misli da malo žena preuzima odgovornost jer je to teži put, većina ih ide linijom manjeg otpora. Lakše je slušati i prepustiti drugome da donosi odluke. Gordana H. misli da muškarci i žene nisu baš jako različiti. Melanija nam je skrenula pažnju na citat: „Normalno je ono na što se navikneš.“ Svi su se složili da je to tako istinito i istovremeno stravično, a vrijedi i na osobnoj razini, i za obitelj i za društvo. Zaključili smo da je ova knjiga svima bila odlična, da otvara bezbrojna pitanja, sve smo ju ocijenile najvišom ocjenom što se još nije dogodilo u tri godine postojanja naše čitateljske grupe.

Sljedeći susret održat će se 21. studenog. Čitamo knjigu Male crvene stolice Edne O`Brien. Melanija je predstaviti spisateljicu, a Gordana H. knjigu.

Zabilježila G. Š.