Povijest pčela

Još jedan distopijski roman pročitan je na druženju čitateljskog kluba, ovog puta Povijest pčela norveške spisateljice Maje Lunde, poznatije ponajprije u dječjoj književnosti. Kako se prethodno moglo čuti u razgovoru o također distopijskom romanu Sluškinjina priča, i sad se zaključilo isto – distopija ima puno elemenata stvarnosti. I više od stvarnosti. Ništa kako piše o karakteristikama distopije ne treba autor pretpostavljati, nego jednostavno treba opisivati postojeće stanje. Ovo tu i sada. Možda ne u svakom kutku ove naše lijepe planete Zemlje, već u Kini, u dijelu priče koja se događa u Kini 2098. godine.

I naš je klub počeo. Nakon nešto više od mjesec dana najljepših zimskih blagdana, potom školskih praznika, stigao je siječanj, datum 23. i naša je čitateljska srijeda otpočela. Gotovo smo svi na okupu; neki nisu stigli pročitati knjigu, ponajviše zbog toga što je malo primjeraka u dugoreškoj (tek dva) i karlovačkoj knjižnici (pet primjeraka), stoga neki nisu došli na red. Knjiga je na posudbi, znači zanimljiva je i izvan ovoga čitateljskog kluba.

Dobro je, djeca bi rekla, nema veze, bitno je da se družimo, razgovaramo, ti su trenutci neprocjenjivi. Druženje i pričanje o knjizi, svatko o svom doživljaju pročitanog – to je ono najbolje, i upravo nas te različitosti obogaćuju.

Ivanka nas je upoznala s autoricom romana Majom Lunde, o kojoj, doduše, postoji malo podataka iako je svakako poznatija kao spisateljica dječjih slikovnica i priča. Upravo je ovim distopijskim romanom zagazila u svijet odraslih, očito uspješno!

Mirjana je već u samom početku prezentacije romana istaknula da ga čita po drugi put. Iz tog je razloga počela čitati po vremenskom redoslijedu tri priče smještene u trima stoljećima: William, XIX. stoljeće, Engleska, George, XX. stoljeće, SAD (država Ohio) i Tao, XXI. stoljeće, Kina (pokrajina Sečuan).

William je nesuđeni znanstvenik „zaglavio“ u jednome engleskom mjestašcu zaljubivši se i oženivši Mathildu s kojom ima sedam kćeri i sina jedinca Edmunda. Taj nesuđeni biolog danima leži zapušten u krevetu, ne ustaje (danas bismo to stanje okarakterizirali kao depresiju), zarobljen je u svojoj nemoći i razmišljanju o promašenosti vlastita života. Na ustajanje iz kreveta pokreće ga sin koji ulazi u njegovu sobu i moli ga da ustane. U Edmunda William polaže sve nade, no u konačnici on postaje protuha i lijenčina. Nakon kratke (ako bi se to moglo tako nazvati) avanture sa starijom djevojkom (u pitanju je dvadesetak godina, ipak je to 19. stoljeće),djevojka ostaje trudna i umire pri porodu, a Edmundu se gubi svaki trag u bespućima Londona.

Glavni lik odnosno pokretač ove priče jest Charlotta, Williamova kći, koja ga potiče na izradu košnica za koje se u tadašnjem komunikacijski ograničenom svijetu uspostavilo su već takve sagrađene. William zdvaja nad svojim životom i odlučuje da svijetu neće ostaviti ništa. U kući obitelji Savage čuje se plač djeteta.

Druga priča prati Georgeovu obitelj (sin Tom i žena Ema) koja živi na američkoj farmi tijekom 20. stoljeća. George živi od pčela nimalo lakim (moglo bi se reći mukotrpnim) životom te sve nade polaže u sina Toma sa željom da on nastavi njegov posao. Tom kao dobar sin pomaže ocu, no njegova ljubav, njegov interes i želja jest književnost, želi završiti fakultet i posvetiti se pisanju. Postaje novinar. Otac je razočaran. Istovremeno stižu vijesti o pomoru pčela, ponajprije u južnim dijelovima Amerike. George za razliku od drugih pčelara sam izrađuje košnice po nacrtima koje je njegova pretkinja (Charlotta) s djetetom donijela u Ameriku. Te su košnice obojene u različite pastelne boje jer ne želi sive, industrijske, jednolične košnice… Zna da bogatstvo pčela nije u medu, već u oprašivanju jer bi bez pčela svijet bio pust, bez plodova. Zapravo, više ga ne bi niti bilo.

Pomor pčela nije zaobišao niti Georgeovu farmu, što ga čini nesretnim, bijesnim, dok se s druge strane ženi Emi nije ostvarila želja da odu na Floridu… Situacija je beznađa… I upravo kad George želi okončati vlastiti život, dolazi mu sin Tom te zajedno izrađuju košnice, ponovo podižući pčelinju zajednicu!

Treća priča smještena je u 21. stoljeće, gotovo pred sam kraj godine 2098., u Kinu, pokrajinu Sečuan. Pčela nema, ljudi moraju oprašivati stabla, naravno, oni iz najnižih slojeva, kao i njihova djeca koja se od rođenja uče toj raboti. Samo oni najbolji mogu se izdignuti iz tog položaja i vinuti se u upravljački sloj. Samo najbolji!

Tao, junakinja potonje priče, pamti neka bolja vremena prije Kolapsa; do petnaeste godine išla je u školu, štoviše, bila je iznimno bistra i uspješna učenica koja je dobila crvenu maramu (na vlasti je Komitet), no nije nastavila školovanje jer nije bilo sluha, a očito niti financija u njenih roditelja, te s ostalima svaki dan oprašuje stabla. Ostaje joj samo sat vremena da ga provede zajedno s obitelji, mužem i sinom.

Kina je poput ostatka svijeta na rubu gladi, ali paradoks je u tome što je prva bila suočena sa zagađenjem i prva je drastičnim mjerama uređenja sustava i života građana omogućila preživljavanje.
U ovoj trećoj priči očituje se cijeli povijesni kontekst razvoja civilizacije i ljudskog roda kojem zbog ekološkog zagađenja, ljudske egoistične i sebične prirode prijeti nestajanje.

Treća priča i knjiga završava riječju NADA.

Mirjana knjizi daje ocjenu 8,5, obrazlaže da je tema knjige za čistu desetku, no nešto ju je smetalo u samom stilu pisanja, da ipak to nije vrhunsko štivo kao što joj je Ubiti pticu rugalicu ili Svila. Smatra da bi ova knjiga trebala postati dio školske lektire.

Gordani H. knjiga je za ocjenu 10. Teško se probijala kroz sam sadržaj, osobito joj je bio strašan dio kada Tao odlazi u Peking, zatim scena s napuštenim starcima u bolnici, a strašno je bilo čitati i o samom Williamu (19. st.) – on je zlostavljano dijete, mastan je i prljav, njegove depresije i ležanje u krevetu je teško pojmiti, a taj je „promašen“ život bez imalo pouzdanja te je silna potreba da ga se hvali. Knjigom se lijepo provlači priča o očevima i sinovima, što ju je podsjetilo na Sluškinjinu priču (diktatura).

Ivanka također daje ocjenu 10. Knjigu je čitala navečer te je u početku teže hvatala nit koja spaja tri priče. Kada je dječak Wei-Wen nastradao, nije mogla izdržati pa je samo čitala dijelove o Tao, jer je htjela da dječaku bude dobro. Tako je čitala i Georgea i zadnjeg Williama. U knjizi su izvrsno prikazani odnosi u obitelji (očevi – sinovi), osjećaji (ljutnja, razdraživost) te slika kćeri Charlotte koja je odana i brižna do kraja.

Gordana Š. čitajući knjigu nije ništa preskakala, bila je to, kaže, trostruka napetost. Slaže se da je knjiga odlična jer sve što radimo ima neku posljedicu. Sve su priče mučne jer glavni likovi uvijek iznova doživljaju poraze i nesporazume. Ocjena knjizi jest 10.

Melanija daje ocjenu 9. Nije joj palo na pamet da čita priču po priču. Knjiga je bila teška za čitanje iako je itekako aktualna – u Kini se već događa da ljudi moraju ručno oprašivati biljke.

Irena poput Melanije daje devetku. U početku se čitajući knjigu teže snalazila, najviše ju je pogodila Williamova depresija i njegov odnos s mentorom te grubost u odnosima djece i roditelja. Priča o Tao je prestrašna te su sve tri priče jednako dobre.

Anica i Sanja nisu uspjele pročitati knjigu.

U nastavku su zabilježene misli, zaključci i aforizmi proizišli iz razgovora sudionica čitateljskog kluba:

Anica – sve druge životinje uginu, samo pčele umiru.

Mirjana ovu knjigu sagledava politološki – samo diktature mogu preživjeti krizu, praćenje građana u Kini, svijet nema šanse.

Gordana H. – u Kini je spoj jednopartijskog sustava i kapitalizma, i mi smo praćeni.

Gordana Š. – knjiga završava s riječju nada, možda se može naći neka ravnoteža u zajednici, između diktature i ludosti, umjerenosti – kada bi članovi zajednice, ako rade za zajednicu, shvatili da rade za svoje dobro.

Gordana H. – nada je u edukaciji.

Anica – i u inovaciji.

Mirjana – mi ćemo izumrijeti, ali Zemlja će opstati; i u prošlosti su nestajale cijele civilizacije.

Gordana H. – odgovornost je individualna, počevši od toga da selektiramo otpad, da odgajamo djecu da osim svojih interesa vide i šire; svatko može nešto pomaknuti.

Irena – primjećuje pomak u ekološkoj svijesti u odnosu na vrijeme svojeg djetinjstva i tome se veseli.

Zbirna ocjena ovoj knjizi jest 9,4.

Za sljedeći susret 13. ožujka (srijeda) čitamo knjigu Ivice Prtenjače Brdo (Melanija će reći ponešto o piscu, a Gordana H. o samoj knjizi).

Zabilježila M. B.