Male crvene stolice

Našem trećem susretu prisustvovalo je pet članica grupe. Razgovarale smo o romanu Male crvene stolice Edne O`Brien.

Melanija nas je detaljno upoznala sa životom i radom Edne O`Brien. Rođena je 15. 12. 1930. godine u Irskoj. Piše romane, memoare, drame, pjesme, pripovijetke. Za nju kažu da je jedna od najtalentiranijih žena koje trenutno pišu na engleskom jeziku i jedna od vodećih pisaca svoje generacije. Radnja njenih djela vezana je najčešće uz unutarnji život žena i njihov odnos s muškarcima.

Odrastala je u krutoj, religioznoj sredini, školovala se kod Sestara milosrdnica. Roditelji su joj branili da se bavi književnošću. Radila je najprije kao ljekarnica. Udala se 1954. godine, protiv volje roditelja, za pisca Ernesta Geblera koji je također bio sklon kontroliranju. Preselili su se u London. Rastala se 1964. godine. Zaposlila se u izdavačkoj kući Hutchinson gdje je dobila ponudu da napiše roman. Njen prvi roman Seoske djevojke (1960.), prvi dio trilogije, zabranjivan je i čak spaljivan u Irskoj. Nakon tog djela otvorila su joj se sva vrata, postala je cijenjena i priznata autorica. Dobitnica je brojnih nagrada.

Ivanka nas je kratko podsjetila na sadržaj romana. Pročitali smo dio intervjua s autoricom o tome kako je došla na ideju za pisanje romana. Puno je istraživala dok je pisala, iako nije sve uključila u roman. Najteže joj je bilo napisati brutalnu scenu mučenja glavne junakinje. Kaže da joj je trebalo tri mjeseca za to poglavlje, jer nije željela senzacionalizam, već je željela priču koja može biti istinita.
Ivanka je čitala knjigu po drugi put i opet joj je bila zanimljiva, zapravo još ju je bolje doživjela nego u prvom čitanju. Sadržajno je jako bogata. Sviđa joj se način pisanja, dosta jednostavan a sugestivan.

Mirjani se knjiga nije svidjela, čak bi možda i odustala od čitanja, nije joj se svidio stil. Usporedila je s knjigom Dijete 44. Bila je zatečena s tim kako zapadni svijet ne razumije Istok. Nije joj uvjerljivo da su žene u irskom gradiću bile opsjednute doktorom. Posebno joj je neuvjerljiva epizoda susreta Fidelme i doktora kad joj on prepričava svoj život. Najbolji i najživotniji dio knjige su joj priče imigranata. Sve ostalo joj je pretjerano. Misli da nije moguće da ljudi takvu patološku ličnost ne mogu prepoznati. I da ovakvi romani ne mogu prenijeti to zlo, bol i težinu stvarnih ratnih događaja, bilo u Sarajevu ili negdje drugdje. Melanija se slaže da mi s ovih područja ovu knjigu doživljavamo sasvim drugačije nego jedan Amerikanac ili Englez.

Sanju se knjiga jako dojmila, kaže da joj je snažna. Doživljava ju potpuno drugačije nego Mirjana. Smatra da je dobro prikazala zlo u čovjeku i da je moguće da se takvi ljudi prikazuju sasvim drugačije. S tim se slažu Melanija i Gordana Š., jer doktor dolazi u to selo i predstavlja se kao intelektualac s romantičnom pozadinom. Razvila se živahna rasprava u koju su se uključile sve članice, o prirodi zločinaca, njihovoj lukavosti, opakosti i sposobnosti da zavaraju i zavedu svoju okolinu. Tema koliko ne poznajemo druge ljude, posebno one koji su nam bliski, provlači se kroz cijelu knjigu. Više nas je zabilježilo citat koji govori o tome:“ …ne možemo ih poznavati, osobito one koji su nam najbliži jer nas navike zasljepljuju, a nada nam ne dopušta da spoznamo istinu.“

Prosječna ocjena knjige je 9,1.

Sljedeći susret održat će se 12. prosinca. Čitamo knjigu Čudo u Poskokovoj Dragi Ante Tomića. Gordana H. će predstaviti pisca, a Gordana Š. knjigu.

Zabilježila G.Š.