Što bi bilo kada bi bilo? Tko se od nas nije poigrao tom mišlju, zaigrao se poistovjetio, promaštao… i na kraju – pusta tlapnja. Sve je onako kako jest i svaki trenutak našega života samo promišljen već je prošao. Nije i neće nikomu nikada uspjeti da proteklu sekundu vrati i proživi. Mnogi, zaista mnogi bi tako rado to učinili.

S tom mogućnošću dobivanja još jedne prilike, proživljavanja različitih životnih puteva života jedne djevojčice poigrala se autorica Kate Atkinson u romanu Život za životom. Poprilično debela knjiga nekih petstotinjak strana (sada sam kao osnovnoškolci kada pitaju je li knjiga za lektiru debela ili tanka), ali čita se u jednom dahu. Za knjigom posegnuh zbog natpisa na naslovnici knjige jedan od najboljih romana stoljeća G. Flynn autorica Nestale. Knjiga je i dobitnica jedne od najprestižnijih britanskih nagrada Costa za roman godine.
Radnja se zbiva početkom 20. st. točnije 1910. do 1967. godine (I i II svjetski rat). Opisuje život engleske obitelji Todd višeg društvenog staleža, Hugh otac bankar, Silyia majka, inače kćer iz propale građanske obitelji koja je udajom za pristalog bankara u svojoj 17 godini osigurala dobar život. Tu je njihovo petero djece Maurice, Pamela, Ursula, Ted i Jimy. Njihovi karakteri, životi teku gotovo predviđenim pravocrtnim životnim tijekom više engleske klase osim života djevojčice Ursule.
Tog snježnog 11. dana mjeseca veljače godine 1910. na imanju Lisjak gdje je na svijet trebalo doći drugo dijete obitelji Todd, Sylivie i Bridget (služavka) u muci ostale su same. Hugh, otac, u potjeri je za svojom raspusnom sestrom Isobel (Izze), doktor Fellowes ne može se probiti zbog snijega, a gospođa primalja ostala je zarobljena u separeu Plavoga lava.
Pupkovina joj se omotala oko vrata, Sirota mala udavila se … I tu padne mrak.
Sa svakim padanjem mraka trebao bi prestati život djevojčice, poslije djevojke i žene Ursule.
Majka Silyia odluči da tako to ne može biti i dijete nastavi živjeti.
U romanu, život djevojčice Ursule nastavlja se. Jedan život proživljavan na različite načine. Trenutak, slučajnost, nesmotrenost, neka karakterna osobina, neznanje, nazovimo kako god, određuje život glavne junakinje Ursule. Tako biva u knjizi, biva na filmu. Stvaran život je ipak nešto drugo.
Neki drugi pisci posegnuli su za tom očitom ljudskom težnjom ponavljanja života kao Kundera u kultnom romanu nekih drugih generacija Nepodnošljiva lakoća postojanja. I Kundera i Atkinsonova pozivaju se na Nietzschea. U uvodnom djelu knjige Kate Atkinson citira Nietzschea njegova Radosna vijest – Što bi bilo da se jednog dana ili noći za tobom u najsamotniju samoću ušulja neki zloduh pa veli: Život kakvim sada živiš ili kakvim si dosad živio morat ćeš proživjeti opet i još bezbroj puta…Ne bi li se bacio na koljena , zaškrgutao zubima i prokleo zloduha koji tako zbori? Ili si svojedobno doživio silan trenutak u kojem bi mu odgovorio: Ti si bog, a ja divniju objavu u životu nisam čuo.
Slično počinje i Kunderina Nepodnošljiva lakoća postojanja –Misao o vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je njome zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo doživjeli, i još da će se to ponavljati u beskraj!
…Mit o vječnom vraćanju govori da je život koji jednom nestane, koji se više ne vraća sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav, i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota, ako je bio strašan , lijep ili uzvišen – ne znače pod bogom ništa.
I dalje zbori i pita se Kundera… je li težina (života) zaista strašna, a lakoća divna?
U ovom slučaju pisac daje odgovore kroz živote svojih likova.
Najteži teret je prema tome ujedno i slika najintenzivnije ispunjenog života. Što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji. Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postane lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznačajni.
Pa za što onda da se odlučimo? Za težinu ili lakoću?
Češki liječnik Tomaš, glavni lik iz ovog romana, za razliku od Ursule zna da čovjek proživljava sve po prvi put i bez pripreme. I on odlučuje, ostati u Čehoslovačkoj i raditi kao perač prozora, odlučuje otići u Švicarsku i raditi kao liječnik i ponovo se vratiti u Čehoslovačku…
U romanu Život za životom doista se radi o ponavljanju života, u Nepodnošljivoj lakoći postojanja o odabiru, lakoći ili težini. Zanimljiva dva romana, dva štiva koja vrijedi pročitati i koje u vremenu kroz gotovo četiri desetljeća (od kada pročitah Kunderu) povezala je Nietzscheva misao. Ovoga puta ta misao jednog i drugog autora, odnosno autoricu odvela je u sasvim različitim pravcima ispisivanja njihovih djela.
Zanimljivo!