Čitam... dakle postojim!

Zašto čitati?

Ta misao, upit sve češće mi padne na pamet u vremenu kada mi se čini puno je godina prošlo, a opet kada se osvrneš sve izgleda kao jedan tren. Čitajući izreke napisane i izrečene o čitanju složih se sa njima kao primjerice čovjek koji čita proživi stotine života ili čitanje je snaga naroda ili dijete koje čita postaje građanin koji misli.

Opet, komu to treba, kojoj je politici trebao građanin koji misli, osim što bi trebao misao i postojanje uskladiti s onim vladajućim. Postojali su politički sustavi koji da bi ostvarili svoje ciljeve, podanike usmjeravali što čitati, a države premrežili knjižnicama s odabranom literaturom. Sustavi koji su započeli lomačama knjiga, a završili lomačama ljudi, sustavi koji su „branili dječacima čitati.“

Ili nedavno pročitah kako je vlasnik najskuplje kuće na svijetu znakovitog naziva The One (500 milijuna dolara) američki građevinski poduzetnik N. Niami cijeli kat te kuće pretvorio u knjižnicu. Bogataš je zbog estetike na police stavio knjige, ali s praznim stranicama jer lakonski zaključuje „danas nitko ne čita.“

Knjige ispražnjene od sadržaja, a ljudi?

Danas na ovim prostorima „Lijepe naše“ baš se i nemamo čime pohvaliti, čita se pedeset posto od prosjeka EU il 47 posto građana Hrvatske je u 2016. g. pročitalo jednu knjigu, a u 2017. g. taj podatak je optimističniji 53 posto. Najviše čitaju Kinezi 86 posto, a slijede ih Rusi 75 posto.

O čitanju kao i mnogočemu drugom priča se kampanjski, prigodničarski, obično za vrijeme Mjeseca knjige, Interlibera, kada se donose kao reforme školstva, sjetimo se koliko je crnila i žuči proliveno oko izbora lektire, a onda … ništa.

Donesena je i Strategija za poticanja čitanja i tada pomislih hvala Bogu. Ipak se kreće! Navedeni su nekakvi milijuni u nekim ministarstvima i od tada muk.

Dobro ima vremena!?

A onda opet na stručnim knjižničarskim skupovima slušah da se takve i slične strategije već desetljećima provode u Njemačkoj i skandinavskim zemljama. To je priča više o ljudima, druženjima, motivaciji, a manje o e-knjigama, formama i reformama.

Dobro da se vratim na čitanje.

Za mnoge to je vrijeme razbibrige, uživljenosti i proživljenosti drugih svjetova. Jer još nije ništa izmišljeno što bi razvijalo svijet mašte, apstraktno mišljenje, kognitivno mišljenje kao čitanje, a o razvijanju i bogaćenju rječnika da i ne govorim. Vjerujem da će i zauvijek biti tako.

Čitanje, ma o kakvom se štivu radilo zahtijeva određenu razinu koncentracije, a tima i svojevrsni napor. A kao i svaki trud i napor on se u nekom vremenu treba i verificirati!?

Opće je poznato da svaki čitatelj ima svoju knjigu i svoj motiv. Ponajprije za većinu je to snažan doživljaj pročitanog, ono kada je radost, gotovo ushit zavući se negdje i čitati, čitati… Zar to nije najočitije kod djece, njihova poistovjećenost s likovima iz priča, njihova pozornost i senzibilnost na priču…To ostaje trajno, za cijeli život. Kao kamenčić koji se slaže i tvore mozaik koji se zove život.

Ma što mislili ipak je naša odluka od kakvih ćemo kamenčića raditi taj mozaik, i ono osnovno da li ćemo ga mi kao pojedinci uopće raditi ili netko drugi. Uvijek sam izabirala i biram ovu prvu mogućnost. Opet u okvirima mogućeg. Nije samo politika umijeće mogućeg to je i sam život. Bar za mene.

I čemu čitati?

Što je meni kao jedinki to polustoljetno i nešto više godina čitanje donijelo?

Ako se o tome propitivan i općenito o životu kao lik iz Selimovićeva „Derviša i smrti“ „Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakom gase nemiri, da bi postao jak navikom…“ sada s dvadeset godina više vodi me maksima Carpe diem, za nove spoznaje, saznanja i znanja. I da mi je samo ta jedna jedina rečenica iz ovog romana ostala negdje u meni zapisana, vrijedilo je to pročitati i još na stotine drugih knjiga koje su ostavile rečenicu, riječ, trag i neumitno satkale život i ono što sam danas.

Čitanje kao put ka razumijevanju i razotkrivanju života. Zapravo ljudi. Riječi, rečenice sve je negdje zapisano, opisano i zna se kako i kada će poteći životi. Kao rijeka s bezbroj sitnih rukavaca, potočića. Omogućuje ti da život gledaš kao neku predstavu u kojoj svaki lik ima svoju ulogu koja je već negdje napisana.

Omogućuje ti izbor. Izbor je zapravo sloboda. Izabrati znači i znati.

Što još? Moglo bi se još nabrajati, pisati, objašnjavati?

Jedno je sigurno. U nekoj, zapravo u svakoj dobi čitanje, to iskustvo, proživljenost, spoznaja oblikuje čovjeka. Bez toga bio bi vjerojatno netko drugi. A za mene je upravo to bit života. Biti ću onakva kakva ja hoću biti i znati da je to dobro.