Čitam... dakle postojim!

Prevarant (I)

Ljudi lažu, varaju, kradu... Između ostaloga. Živeći na prostorima i u vremenu protkanom i umreženom lažima, prevarama, krađama, u svojevrsnoj kulturi laži, obmana i opsjena koje uzdižu i sunovraćaju pojedinca, obitelji, u konačnosti i cijeli narod, privukao me naslov poznatog španjolskoga suvremenog pisca Javiera Cercasa "Prevarant" u izdanju Frakture 2017. godine. Pročitavši kratku recenziju pomislih, moram tu knjigu pročitati da vidim kako to Španjolci varaju.

prevarant

Prevara je bila česta tema u književnosti. Da podsjetim Mrtve duše ruskog, odnosno ukrajinskog pisca N.V. Gogolja i njegov antijunak Čičkov koji kupujući mrtve duše (umrli kmetovi koji nisu evidentirani) pokušava, a što drugo već se obogatiti.
Ili knjige Ljudi laži poznatoga američkog psihijatra dr. M. Scott Pecka koji iz svoje psihoterapeutske prakse priča o “ljudima laži” gdje iznosi tvrdnju: “teško da bi ponekad mogao izdržati u istoj sobi s njima”. Laži zbunjuju. Zle osobe su ljudi laži, varaju druge, a također grade sloj za slojem samozavaravanja. Dr. Peck obznanjuje da to rade podmuklo, trajno i dosljedno naglašavajući da je to svojevrsni zločin protiv života i životnosti, jer takve osobe žrtvuju druge da bi sačuvali sliku o svojoj savršenosti.
Ili našeg Andrića koji je zabilježio da je nekim ljudima reći istinu kao pomaknuti planinu.

Kako je to Enrico Marco, glavni lik romana Prevarant (kako autor napominje romana stvarnosti, a ne fikcije) gotovo cijelo stoljeće varao.
Naime priča se zaustavlja u 93. godini Marcovog života. Ako je taj naš junak još živ imao bi 98 godina i kako je sam izjavio, ima namjeru živjeti 100 godina.
Knjiga se čita kao triler jer sa svakom stranicom izbijaju nove, stvarne laži, a sa zadnjom stranicom i rečenicom pisac je ostavio čitatelju mogućnost da donese svoj sud o prevarantu Marcu. Cercas napominje da on kao pisac nije tu da sudi već da razjasni.

Na posljednjoj stranici knjige pisac još uvijek ostavlja mogućnost čitatelju (a i sebi) da Marco ipak nije lagao, da je on pod brojem 6448 doista bio u manje poznatom koncentracionom logoru u Flossenburgu mjestu nedaleko od Munchena.
I tu na zadnjoj stranici, na licu mjesta svojevrsnog zločina, Cercas i njegov sin Raul otkrivaju jednostavan falsifikat na kojem je Marco od 1995. do 2005. gradio svoju laž po kojoj je postao slavan diljem Španjolske, a naročito u Kataloniji.
Dana 11. svibnja 2005. godine istina je otkrivena, zapravo činjenice su pokazale – Enrico Marco je prevarnt.

Marco je lagao od samog početka. Majka je rodila Marca u umobolnici 12. travnja. I tu počinje njegova fikcija. Čak je i datum rođenja slagao da bi mogao početi svoju priču, svoja izlaganja – zovem se Enrico Marco i rođen sam 10 godina prije proglašenja Druge republike.

Uzima ga otac, po struci tiskar, i živi s nepismenom maćehom, usto alkoholičarkom kojoj je čitao knjige i gdje kako kaže – veći dio svog djetinjstva nije uspio izbjeći nagrizajući osjećaj da je posvuda višak, da ga se svi žele otarasiti
Marco je stigao u Njemačku kao radnik dobrovoljac u sklopu nagodbe Hitler – Franco u trenutku kada se Njemačka spremala dobiti rat, a otišao kada ga je počela gubiti, poput onih životinja koje u zraku nanjuše blizinu katastrofe. Tijekom ljeta 1943. godine odlazi iz Njemačke da bi samo nekoliko mjeseci poslije u studenome Kiel, grad u kojem je Marco radio kao mehaničar, bio sravnjen sa zemljom stihijskom paljbom američkih bombadera.

Kada je u Španjolskoj odjeknuo slučaj Marco rijetki su se ustezali da iznesu mišljenje o njegovoj osobnosti, to su činili novinari, povjesničari, filozofi, političari, profesori, psiholozi i psihijatri. Za ove posljednje Marco je bio školski primjer narcizma. Narcizma koji nije oblik ludila, to je poremećaj osobnosti kojeg karakterizira slijepa vjera, da li treba naglasiti potpuno neutmeljena, u vlastitu veličinu, kompluzivna potreba za divljenjem i nedostatak empatije.

Urođeni manipulator, bez osjećaja krivnje i protiv svakog osjećaja naš glavni lik, naš čovjek, ženi se po treći put, ostavlja obitelj, mijenja gradove, čak ime i prezime. S pedesetak godina upisuje povijest, počinje studij i tu upoznaje svoju treću ženu Dani, nježnu, profinjenu i obrazovanu studenticu, napola Francuskinju, naravno tridesetak godina mlađu. Ženi se i dobiva dvije kćeri. Boji ono malo kose što mu je preostalo, ali zato ima bujne crne brkove i zvjersku energiju kako ga je pisac opisao susrevši se s njim u njegovoj 88. godini života. I nastavlja, mrzio sam se što sam išao vidjeti tog savršenog lakrdijaša, lukavog lažljivca i potpunog besramnika. Međutim od prvog susreta, od prvog dana kada je otkrivena prevara Marco i dalje smatra, dapače uvjeren je i uvjerava svakoga tko ga želi slušati da on nije obmanjivao, nije bio lakrdijaš ni prevarant, samo je malo izmijenio činjenice jer svi su ga voljeli i divili mu se, obitelj ga je obožavala, imao je desetke, stotine prijatelja, ljudi su ga obožavali, bili su spremni učiniti sve za njega. Pokazao je srčanost i dostojanstvo, posvuda je bio lider, u četvrti u kojoj je odrastao, u mladosti, u vojsci, u Njemačkoj, u ilegalnoj borbi protiv frankizma, na fakultetu, u CNT-u – anarhističkom sindikatu, u udruzi roditelja učenika i u Amical de Mauthausenu. Nigdje nije tražio da bude glavni junak, upravo suprotno. Drugi su ga gurali na mjesto vođe, drugi su ga molili, Učini to ti, mi se ne usudimo.

I tu za pisca započinje svojevrsna dvojba i muka, pisati roman o Marcu ili ne, jer neki smatraju da Marca treba zaboraviti, da je to najveća kazna za to tašto čudovište. Kći logoraša iz Mauthausena piše u El Paisu – zastati i potražiti opravdanje za njegovo ponašanje znači ne shvatiti i obezvrijediti ostavštinu deportiranih. Gospodin Marco će odsad živjeti sa svojom sramotom.

Cercas u svom romanu stvarnosti stoji na stanovištu da ipak treba pisati jer je to dužnost umjetnosti, da nam pokaže svu složenost života, da analizira kako funkcionira zlo kako bismo ga mogli izbjeći, čak i dobro, kako bi ga mogli naučiti. Shvatiti ne znači oprostiti.

Marco je prvi put rekao je da je logoraš 1977. godine. Dvije godine nakon Francove smrti, kada je cijela Španjolska izmišljala novu sebe. Marco također, oboružao se osobnom poviješću antifašističkog borca, promjenio ime, ženu, dom, kuću, gotovo i posao, studirao povijest na Autonomnom sveučilištu… naučio nešto iz povjesti i odlučio da će igrati ulogu, zapravo lagati, izmisliti da je bio logoroaš u manje poznatom, u Španjolskoj gotovo nepoznatom logoru u Flossenburgu… logoru o kojem nitko, ili gotovo nitko u Španjolskoj nije čuo. Odlazi u Njemačku posjetiti to selo Flossenburg i to je prvi put da radnici u uredu ondje vide bivšeg španjolskog logoraša. Tu dolazi do kopije dokumenta zatočenika sličnog imna i prezimena…Ostalo je sve povijest.
Ubrzo naš junak postaje predsjednik Amical de Mauthausena, organizacije bivših španjolskih logoraša koncentracijskih logora u Njemačkoj. Na skupštini održanoj u Sant Boi de Llobregotu – mjestu u kojem je njegova majka bila zatvorena u psihijatrijskoj bolnici, 6. travnja 2003. g – Marco je izabran za predsjednika Amicala.

Od tada počinje njegov pohod po Španjolskoj, održava po sto dvadeset pet govora godišnje na fakultetima, kulturnim centrima, staračkim domovima, kaznionicama, školama za odrasle i naročito u osnovnim i srednjim školama, htio je da ga omladina Katalonije voli i smatra junakom…čovjek koji je bio posvuda i sve poznavao…njegov govor bile su moralne lekcije.

Dolazi i biva ono što uvijek tako jest. Biblijski, sustigli su ga vlastiti grijesi, našeg junaka izdignula je izmišljena prošlost i uništila ga. Junak je zaboravio da prošlost nikada ne prolazi da je ona samo jedan dio sadašnjaosti.

Marcova prošlost pretvorena u fikciju sada se vratila kao stvarnost, kao činjenica. Marco nije bio u koncentracijskom logoru, nije bio logoraš u Njemačkoj, bio je jedan od mnogih koji su išli na dobrovoljni rad u Njemačku vidjevši tu bolju priliku za život.

Laž je otkrio samozatajni povjesničar Benito Bermeja točno 21. siječnja 2005. g., tjedan dana prije nego li je španjolski Parlament po prvi put trebao proslaviti Dan Holokausta (27. siječnja) i tri mjeseca prije šezdeste godišnjice osobođenja Mauthausena, proslavi na kojoj je trebao, uz predsjednika španjolske vlade, govoriti i Marco.

Stvarni junak ove priče, za autora romana Javiera Cercasa, je upravo povjesničar Benito Bermeja koji svoj posao odrađuje u tišini, skromno i tvrdoglavo čestito, jedan od onih koji, kad dođe odlučan trenutak, osjećaju dužnost reći NE i odbiju sudjelovati u toj maškaradi.

Možda na kraju, a moglo je biti i na početku ove stvarne i ne tako daleke priče, u kojoj svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima (u Lijepoj našoj) nije namjerna, autor analizira zašto se ovakvo nešto moglo dogoditi baš u Španjolskoj…
Marco je izmislio prošlost u trenutku kad su se oko njega u Španolskoj gotovo svi ukrasili, ušminkali i izmislili svoju prošlost. Marco je izmislio svoju prošlost u trenutku kada je cijela zemlja ponovno izmišljala. To je bilo ono što se događalo tijekom tranzicije iz diktature (smrt Franca 1975. g.) u demokraciju u Španjolskoj. Nakon što je Franco umro gotovo svi su počeli graditi prošlost kako bi se uklopili u sadašnjosti i pripremili za budućnost.

Činjenica je opet da su određene kolektivne slabosti omogućile uspjeh Marcove farse, ugled žrtve i ugled svjedoka, jer nitko baš nitko nije se usudio dovesti u pitanje ugled žrtve i svjedoka, a i relativno nepoznavanje nedavne prošlosti pa i nacizma. A i same kontrole i provjere nisu bile uobičajene kao u mnogim drugim državama.

Opet, za kraj, možda je sve ovo jednostavnije. Marco je samo jedan od mnogih, kako ga je okarakterizirao piščev prijatelj kad se u kafiću, za stolom za kojim su sjedili, onako vremešan, ofarban, prezren i razotkriven počeo uvaljivati mladoj konobarici, Marco je samo bonvivan, fakin koji je, ako je mogao, živo na visokoj nozi, okružen ženama, novcem i s mnogo noćnog života.